Šeste večeri Dana Zorana Radmilovića u Zaječaru igran je komad “Mirna Bosna” Borisa Lalića u režiji Saše Peševskog i izvođenju Kamernog teatra 55 iz Sarajeva. Od četiri briljantno izvajane uloge žiri je dodelio “Zoranov brk” Davoru Goluboviću za ulogu Bokija Aleksića.
Reditelj Saša Peševski je napravio priču o “društvu u kojem vlada kriminal, u kojem se posao ne može dobiti na pošten način, gdje ljudi ne žive, nego preživljavaju, a pri tome su vrlo kreativni, pronicljivi i duhoviti”. Kako kaže, namera je bila da ovaj komad bude njegovo ogledalo.
– Pričajući priču o dvije socijalno ugrožene porodice koje se spajaju u jednu, da bi preživjeli, na način kojim se preživljavalo u ratu, preispituje se mir u kojem sada živimo, te se predstava, između ostalog, zbog toga zove “Mirna Bosna”.
Pisac Boris Lalić nam daje priču o “odmetanju dvije male bosanskohercegovačke porodice u smjeru kriminalne organizacije. Izmučene siromaštvom i okoštale u uvjerenju da im niko sa strane neće pomoći, one odlučuju iskoristiti svoju društvenu nevidljivost za bavljenje unosnim poslom trgovine narkoticima. Njih četvero su spremni uraditi sve što treba kako bi jednom zauvijek pobjegli od bijede”.
Sam tekst prepun je tog sarajevskog šarma, duha, koji uprkos svemu nije iščezao iz grada na Miljacki, a ni sa scene Kamernog teatra 55, pa je publika neretko prekidala glumce aplauzom i smehom.
U toj podeli četiri briljantna tumačenja, četiri glumca koja su nam prikazala jedan svet “smeha kroz suze” najbolji, po oceni stručnog žirija bio je Davor Golubović. On je za ulogu Bokija Aleksića dobio Zoranov brk.
– Jako sam uzbuđen zbog nagrade, iz više razloga. Mislim da je prva predstava koju sam video na VHS-u bila Radovan Treći, kad sam bio dijete. I zapravo od tada potiče moje razmišljanje koliko glumac može imati slobodan duh. Mislim da za Zorana Radmilovića važi da je atleta srca. Što je cilj svakog dobrog glumca. I što je jako teško – rekao je Golubović, gotovo sa suzama u očima, nakon predstave na konferenciji za medije.
Jedno od pitanja novinara bilo je i da li ovaj tekst dozvoljava izvesnu dozu improvizacije i da li u svemu tome ima malo i Zorana? Davor Golubović o tome kaže:
– Fascinantno je to da sam ja svaku imporovizaciju učio od tog čovjeka, čije ime nosi ova nagrada. Ja mislim da od Zorana svaki glumac može da nauči šta znači imati slobodan duh na sceni i improvizovati i publiku zapravo uvući u predstavu na taj način. Ovo je za mene jako značajno. Mislim da će moji roditelji biti presretni zbog ovoga. Zoran je njihov idol mladosti, što se pozorišta tiče. Prenijeli su to i na mene i mislim da je zdravo da se prenosi na sve generacije. Rijetko se rodi ovakav čovjek. I to ne govorim zbog toga da vam podilazim i zato što sam sad ovdje, nego zato što je to zaista tako.
Goluboviću je ovo tek druga profesionalna predstava.
– Bilo je zanimljivo zbog toga što je ovo priča o svim običnim ljudima, koji žive u Sarajevu i koji imaju veliki problem jer treba da pređu iz jednog sistema u drugi sistem vrijednosti. To je sistem u kom nema časti, poštenja, posla, razumijevanja među ljudima. Ljudi koji su navikli da u prošlim vremenima dijele sa drugim ljudima sreće i nesreće. Oni su izgubljeni u ovom vremenu, koje gazi sve pred sobom. Ovo je zapravo priča o tome, koliko su ti ljudi igubili sebe u jednom prelaznom vremenu.
Izvor: Blic
