Alan Ford je bio neizostavno štivo generacija koje su odrastale 70-ih i 80-ih godina u bivšoj SFRJ. Mnogi ga kod nas smatraju, a neki mediji i nazivaju, najboljim stripom svih vremena. Osim ovoga, Alan Ford za mene osobno ima jednu ogromnu simboličku važnost. Naime, taj strip leži u podnožju svega što sam ikada pročitao i napisao: upravo čitajući popularnog „fordaća“, kao klinac s nekih 5 godina naučio sam čitati i pisati. Sjećam se kako je moj ujak u to doba bio mladi student. Kad bi za vikend ili blagdane došao kući, svi bi se veselo sjatili oko njega, baka, djed, mama, drugi ujaci. Ja bih se krišom iskrao iz tog trenutka veselja i zajedništva i otišao u sobicu u staroj kući gdje je ujak spavao, i rovio po njegovoj studentskoj torbi tražeći knjige (ok, možda i neku čokoladu ili bombone). Tako sam otkrio „Alana Forda“, dijete scenarista Luciana Secchija (iliti Max Bunker) i crtača Roberta Raviole (iliti Magnus). Ta vrijedna uspomena u meni je probuđena neki dan, kad mi je neočekivano stigla knjiga od prijatelja iz Sarajeva, knjiga koju nisam zatvarao dok ju nisam pročitao. Na koricama joj piše „Cvjećarnica u kući cveća. Kako smo usvojili i živeli Alana Forda“, a potpisuje ju Lazar Džamić, konzultant u oblasti marketinga komunikacija, koji živi i radi u Londonu.
Prvo me je nasmijala naslovnica, a privukle su me i brojne ilustracije iz stripa kojima je ukrašena knjiga i koje solidno nadopunjuju poruku teksta. Raspored teksta, izbori fonta i omjer stilskih efekata na tijelu teksta poboljšavaju ugođaj čitanja. Jezik knjige je, unatoč stručno obrađenom sadržaju, jednostavan i lako čitljiv.
Knjiga počinje za mene pomalo iznenađujućom konstatacijom da „skoro niko u svetu, osim bivših Jugoslovena i nešto Italijana, ne zna za Alana Forda“. Strip na engleski jezik nije nikada ni preveden, u Francuskoj je doživio samo 12 izdanja, u Brazilu 3, u Danskoj 6, pa gašenje. U Italiji je bio popularan, ali ne toliko kao kod nas i ne na taj način kao kod nas, gdje je postao dio kulturne baštine. Zašto je tako?
Autor kao odgovor navodi 6 razloga, svakom posvetivši po poglavlje knjige. Prvi razlog (i 1. poglavlje) knjige temelji se na činjenici da je strip inspiriran jednom starom kazališnom tradicijom, Commediom dell’arte, čiji su evolucijski potomci i dalje popularni na našim prostorima. Značajke Commedie dell’arte koje su se artikulirale u stripu Alan Ford su: struktura od 10 arhetipskih likova (Grupa TNT: Broj 1, Alan, Bob, Šef, Grunf, Jeremija i Sir Oliver, plus Skviki, Nosonja i Klodovik), groteskno karikiranje fizičkog izgleda da bi se zašiljenije prikazale moralne osobine, skeč-dramaturgija kao primarni narativni pristup (scenariji Alana Forda nisu bajni, znaju biti šablonski, čak i stereotipni, no skečevi i detalji ovog stripa su nenadmašni), jurnjava po sceni (galama i pokreti štapom Broja 1, recimo), te vrlo skromna i jednostavna pozornica (siromašna cvjećarnica, ogoljena bina koju čitatelji bez mnogo muke mogu zamisliti, pa i napraviti). Alan Ford je nastao na humusu te kazališne tradicije, kao humoristična antiteza tada prevladavajućem filmskom, stripovskom i literarnom žanru hladnoratovskog svijeta, špijunskom trileru s tajnim agentom u centralnoj ulozi. U doba kad su obavještajne službe i špijuni diktirali svjetska zbivanja, kad je literarni lik Jamesa Bonda bio utjelovljenje opće paranoje vremena, Alan Ford se pojavio kao anti-James Bond.
Kao drugi razlog popularnosti stripa kod nas (2. poglavlje), Džamić navodi nadrealnu farsu, prevladavajuću atmosferu stripa Alan Ford i prevladavajući način života kod nas. Na početku poglavlja autor citira francuskog pisca Bretona koji je piscu Koči Popoviću rekao: „Pa vama Kočo, nadrealizam ne treba! Vi nadrealizam živite“, i kaže da „nikada tačnija rečenica nije napisana o životu na Balkanu, posebno njegovom zapadnom delu, koji je nekada zauzimala država poznata kao Jugoslavija, a sada grupacija desetak država, kantona i autonomnih regiona malo većih od poštanske marke.“ (48) Pisac zatim argumentira da „naš prirodni društveni sistem nije ni socijalizam, ni kapitalizam nego nadrealizam“ (49), i tu lako obranjivu tezu potkrepljuje primjerima iracionalnosti, nedostatka estetike i moralnih obzira, nelogičnosti, zapanjujućih pojava, iz naše svakodnevice. Superhika, heroja iz Alana Forda koji krade od siromašnih da bi davao bogatima, žitelji stabilnijih zemalja baš i ne mogu lako zamisliti kao stvarnog lika, no kod nas to i nije teško. Autor zaključuje kako je „svakodnevna nadrealna i farsična poetika života našeg nasušnog jedan od velikih razloga za jedinstven uspjeh Alana Forda kod nas,“ (56) te da smo mi „socijalno i kulturno predisponirani da volimo nešto kao Alan Ford; za nas, Alan Ford je više od stripa, on je dokumentarni zapis.“ (59) Kad već govorimo o nadrealizmu, nisu li kod nas najpopularnija komičarska grupa upravo Nadrealisti, koji prikazuju nevjerojatne epizode, za koje bi stranci rekli, to nije smiješno jer je nemoguće, a mi ih prepoznajemo kao tek minimalno karikirane stvarne događaje? U nekom dalekom muzeju bh. budućnosti, kao najautentičniji zapis našeg vremena trebali bi stajati Nadrealisti, uz njih i Alan Ford, koji stručnjaci smatraju direktnom inspiracijom za nastanak Top liste Nadrealista i Audicije.
Treći autorov argument (i 3. poglavlje) je činjenica da je Alan Ford bio satirična kritika kapitalizma, ali i bilo kog drugog korumpiranog i nekompetentnog režima, to je bio način da se nasmijemo i nesposobnim partijskim komesarima i dužnosnicima koje javno nismo smjeli ili mogli kritizirati bez posljedica. Ok, reći će neki, kritiku kapitalizma je lako prepoznati (mjesto radnje New York prikazan kao Batmanov Gotham, likovi su bezdušni, lijeni, gramzivi, korumpirani), ali po čemu Alan Ford kritizira komunizam? Nenamjerna asocijacija je nevjerojatna simbolička sličnost Broja 1 i Tita: dob, neprikosnovena vlast, neprihvaćanje ni najmanje neposlušnosti, uvijek zna bolje od podanika, povezanost sa centrima moći među kojima balansira, a tu je i famozna sveznajuća crna knjižica, prepuna kompromitirajućih podataka o svakome živom (ima li bolje metafore za Službu državne bezbednosti?), majstor PR-a koji nekompetentnost i korumpiranost državnog aparata predstavlja kao uspjeh pred stranim političarima… Šlag na kraju: sklonište Grupe TNT i Broja 1 bila je cvjećara, a „posljednje utočište našeg stvarnog istorijskog Broja 1 je Kuća cveća“. (81) Druga snažna asocijacija je lik Debelog Šefa. Ovaj arhetipski model naše svakodnevice je ulizica pred Brojem 1 (zove ga „Njegova visost“), a otresit, grub i arogantan prema ostalima. „Svako društvo ima svoje Šefove, ali njihov prirodni habitat su netržišne, nekompetentne, autoritarne sredine u kojima je sposobnost uvek na nižoj lestvici korisnosti od poslušnosti.“ (77) U sklopu 3. poglavlja, Džamić se pozabavio i mitom o Jugoslaviji kao „uspjeloj“ državi, ističući kako kod nas jest postojala socijalna sigurnost, no „problem je u tome što taj socijalni mir nije bio zarađen, već pozajmljen. (…) U našoj ekonomskoj nepismenosti, niko od nas nije ni pomislio da je zemlja, u suštini, bila jedna velika pozorišna kulisa. Jedino što je držalo zajedno su bili Titov kult ličnosti, sveprisutna Služba Državne Bezbednosti i strani krediti.“ (79) Kad je umro intendant kazališta, raspala se i kulisa, počele su svađe, a danas ljudi lagano napuštaju razrušeno kazalište.
U četvrtom poglavlju navodi se „optimistički diletantizam kao strategija preživljavanja“ kao zajednička točka Alana Forda i naših prostora. Poglavlje počinje maksimom „Nema veze, važno je da radi!“, koja po autoru sumira život na ovim prostorima – beskrajan hrčkov točak snalaženja (usp. Damir Dizdarević, „Ganjanje i snalaženje“, „Peščanik“). Kao idealnu metaforu našeg čovjeka Džamić uzima Otta von Grunfa, člana Grupe TNT koji se bavi izumima novih „tehnologija“, koji ništa ne baca, sve krpa po više puta. Autor opisuje kod nas sveprisutni mentalitet diletantizma kao s jedne strane strategiju preživljavanja, a s druge strane, kao nedostatak ambicije i kompetencije, svaštarenje i neprofesionalizam koji svijet ne mijenja nego gleda samo da ga očuva u komadu, „dovoljno dobro da se ne raspadne odmah“, ali i određeni fatalizam (stvari su takve kakve jesu i zašto trošiti život da ih mijenjaš, bolje se ne isticati, nego se prilagođavati). Zbog svega toga Alan Ford je za naše ljude „inspiracija, realizam, vodič kroz život kao što je naš, na načine slične našima i sa sličnim rezultatima: preživljavanje kroz male pobede ili makar kroz izbegavanje velikih poraza.“ (85)
Peto poglavlje posvećeno je sjajnom hrvatskom prijevodu Nenada Brixyja (prvi put se strip pojavio u zagrebačkom Vjesniku 1972.), koji prate asocijativne interpretacije na hrvatski jezik u ostatku bivše Jugoslavije. Nenad Brixy je koristio nestandardni hrvatski jezik, jezik zagrebačkog sloja koji je Krleža jednom nazvao „gornjogradski klajnbirgeraj“. Jezik Alana Forda su smiješnim smatrali i sami Hrvati, a kamoli ostali narodi u Jugoslaviji koji su uvijek s podsmijehom gledali na težnju hrvatskog jezika da bude „gospodski, srednjoeuropski“. Kad je Alan Ford kasnije izašao na srpskom, nije doživio nikakav uspjeh. A legendarna je priča o pokušaju da se strip prebaci na ekavicu, što je rezultiralo time da su ga čitatelji u Srbiji masovno vraćali na kioske. Šesto poglavlje posvećeno je sjajnom crtačkom stilu Roberta Raviole Magnusa, koji je pravio vrhunske izbore pri ocrtavanju emocija i pokreta kod likova. U posljednjem poglavlju nabrajaju se još neki primjeri koji crpe iz iste humoristične tradicije kao i Alan Ford.
Na kraju, preostaje mi da toplo preporučim knjigu i onima koji nisu čitali Alana Forda. Jer ovo nije samo komična knjiga o jednom stripu, nego i dubokoumna knjiga o jednom vremenu, jednom mentalitetu. Ovo nije samo priča o stripu kojega smo čitali, nego i priča o stripu koji je čitao nas.
Autor: Marijan Oršolić
Izvor: Prometej.ba
