Aleksandra Veljović Ćeklić rođena je 10. jula 1967. u Sarajevu gdje je rasla i školovala se. Živi na relaciji Kalgari (Kanada) – Puerto Valjarta (Meksiko), bavi se arhitekturom i pisanjem.
Kao arhitekta, sa dvadeset i šest godina profesionalne karijere ostvarila je preko stotinu projekata, uključujući Muzej Crnonogih Indijanaca u Alberti, i nekoliko nagrada za fasadnu masoneriju.
Objavljivala je kratke priče i poeziju u zbirkama širom dijaspore, pisala za naše najzapadnije novine “Kišobran” iz Vankuvera, a sada sarađuje sa časopisom “San” iz Toronta. Član je Udruženja književnika Srbije.
Do sada je objavila knjige “Sarajevo u zemlji čuda” (Draganić, 2009.), “Vašar u Malom Parizu” (Draganić, 2009.), “Lutkice, mačkice, kučke i pevačice” (Partenon, 2011.), “Purgatorium” (Svet knjige 2014.), “Karamela” (Rende 2019.), “Čudnovato nasledstvo” (Rende 2021.), “Pozdrav s mog prozora” (saradnik na projektu istoimene Fejsbuk grupe, 2021.).
Popričali smo sa Aleksandrom o njenim književnim počecima, preprekama sa kojima se suočavala, načinima na koje ih je prevazilazila, kao i o savetima koje bi mogla da ponudi mladim autorima.
- Sa kojim problemima ste se suočili kada ste pisali svoju prvu knjigu? Koji je bio najveći problem?
Jedini problem, ali ogroman, bio je nedostatak slobodnog vremena, jer pisanje nije bilo moja primarna karijera. Bavila sam se arhitekturom i podizala troje aktivne djece, te sam trčala iz obaveze u obavezu k’o Asteriks na olimpijskim igrama. Iz tog razloga sam smislila fazon kako da budem vremenski najproduktivnija, i prvu knjigu Sarajevo u zemlji čuda (2009.) napisala kao zbirku kratkih priča koje se nadovezuju jedna na drugu kao poglavlja romana. Umjesto Sadržaj, u toj zbirci iznad naslova priča, piše – Redoslijed čitanja.
- Da li je bilo teško objaviti prvu knjigu? Šta Vam je najviše pomoglo, a šta odmoglo?
Nije bilo teško zahvaljujući Davidu Albahariju, i mojoj drugarici Vesni koja mi je spomenula da čuveni pisac takođe živi u Kalgariju. Izašao mi je u susret, pročitao rukopis i napisao recenziju koju sam kao mamac istakla u naslovu mejla kojeg sam poslala izdavačima. Bio je to početak jednog divnog prijateljstva i mog, uz kafu, književnog kursa. Bez Davidove recenzije, bile su mršave šanse da tako brzo, među hiljadama drugih mejlova, kao nepoznata osoba, pa još iz daleke i dosadne Kanade, privučem pažnju nekog urednika.
- U kom trenutku ste za sebe mogli da kažete da ste postali pisac?
Na malom odmoru u prvom razredu osnovne škole. Možemo u beskonačnost filozofirati na ovu temu, uprkos svim definicijama, mislim da većina pisaca odmalena namiriše svoj nagon da muči papir, tj. tastaturu. Objavljivanje knjige, u moru medijskih platformi, više nije uslov, ni potvrda spisateljskog zanimanja.
- Kako birate teme o kojima ćete da pišete?
Nimalo lak zadatak, zasipaju me kao reklamni leci iz nevidljivog aviona, i sve mi se čine podjednako interesantnim. One koje mi ne daju mira odmah pohranim u Word, kompletno sa budućim naslovom, kao napomenu da im se vratim čim završim rukopis koji je aktuelan. Ponekad, shodno raspoloženju i inspiraciji, uskočim u neku od tih sporednih tema.
- Postoji li razlika između pisca i književnika?
Tehnički postoji, jer pisci pišu biografije, kolumne, javne govore, scenarija, bloguju, prevode, varaju nas knjigama kako da se sami izliječimo od raka… dok književnici, koji su ujedno i pisci, u svom unikatnom stilu pišu vlastite sadržaje i izmišljotine o svemu i svačemu, sa idealističkim stremljenjima i punim pravom da maštaju o Nobelovoj nagradi. Biti književnik je prije tridesetak godina bio i društveni status, ali u doba digitalne književnosti, nismo mnogo tašti po tom pitanju.
- Da li se suočavate sa spisateljskom blokadom i kako je pobeđujete?
Nemam spisateljskih blokada, ali ponekad se suočim sa spisateljskom sumnjom, pa preispitujem apsurdnu potrebu da svemu pripišemo duboki značaj – postanku, rastanku, sjemenki koju je pas popišao, pa je živnula u pukotini zida… Život je ipak, sasvim slučajna komedija.
- Koliko je istraživanje o temi o kojoj želite da pišete važno? Da li je?
Zavisi od teme i žanra, tako da poruka priče opravdava sredstva. Desilo mi se da provedem cijeli dan u istraživanju, da bih napisala kratak paragraf. S obzirom na luksuz tehnologije kojom raspolažemo, istraživanje je uživanje i dodatna inspiracija. Možemo naravno i zanemariti istraživanje, i sa apsolutnom slobodom pristupiti interpretaciji događaja i istorijskih ličnost, što može da bude provokativno, marketinški opravdano, misteriozno ili komično… ali i banalno ako nije vješto sprovedeno.
- Šta uočavate kao najveću grešku koju danas prave mladi autori?
Nestrpljenje i naivno povjerenje. Rukopis se mora kritički pročitati nekoliko puta, brusiti i polirati kao dijamant. Žurba da se odmah, bez korekcija, pošalje izdavačima neće rezultirati priželjkivanim odgovorima. Pretjerane pohvale prijatelja i alkoholisanog komšije s prvog sprata NISU potvrda kvaliteta rukopisa… ukoliko naravno, komšija nije autor nekog bestselera.
Prikaz knjige Čudnovato nasledstvo: Tajna najstarije kuće u gradu
Prikaz knjige Karamela: Kako je snimljen prvi bosanski porno film
- Da li možete da pružite neki savet mladim ljudima koji žele da počnu da se bave pisanjem?
Budite realni i imajte dodatno zanimanje. Tiraži na domaćem tržištu su skromni, čak i ako osvojite prestižne nagrade i budete prevedeni na druge jezike, nećete zaraditi stan u Beogradu na vodi. Uvažite kritike. Slijedite svoj talenat, vrijedno i bez straha. Držim vam fige!
Razgovarao: Milan Aranđelović
